osip Broz rođen je u znaku Bika, sedmog maja 1892. godine, u Kumrovcu u Hrvatskom zagorju. Izgleda da su njegovi preci došli u Zagorje bježeći pred Turcima odnekud s bosansko-dalmatinske granice. Otac mu se zvao Franjo, a mati Marija (djevojački Javeršek). Bio je sedmo od petnaestero djece.

Najveći dio djetinjstva dječak Josip proveo je kod djeda Martina Javeršeka u mjestu Podsreda u Sloveniji. Po povratku u Kumrovec, kad je trebao poći u školu, otkrio je da je govoreći slovenački gotovo zaboravio maternji jezik. Zato je na početku školovanja imao problema - ponavljao je prvi razred. Međutim, već od drugog razreda postaje jedan od boljih đaka. U petnaestoj godini napustit će Kumrovec i krenuti u Sisak na zanat. Itd. itd.

Titovim stazama revolucije Podaci iz gornjih redova poznati su valjda svakom punoljetnom čitatelju Dana. Preuzeti su iz prvog poglavlja Priloga za biografiju Josipa Broza Tita Vladimira Dedijera. Ova je knjiga inače prevedena na tridesetak jezika. Ipak, Dedijerovo je djelo preozbiljno za djecu. Njegov svojevrstan digest prilagođen dječijem uzrastu objavio je France Bevk u Knjizi o Titu, koja je bila obavezna školska lektira za učenike četvrtog razreda osnovne škole.

Iz ove knjige uglavnom potiču one svima poznate trivia pojedinosti o svinjskoj glavi, pecanju na zaleđenoj Sutli ili psu Polaku. Isto tako, u svim razredima osnovne škole postojalo je takmičenje Titovim stazama revolucije, u kojem se jednako ocjenjivalo poznavanje NOB-a i Titove biografije. Potpisnik se mora pohvaliti vlastitom svojevremenom pobjedom na regionalnom nivou ovog takmičenja. Pošto je bila 1989. godina, te se igrom slučaja zadesilo da ovo bude posljednje "prvenstvo", titula mu je ostala u trajnom vlasništvu.

Bilo je to vrijeme u kojem je Maršalova slika još uvijek krasila svaku prostoriju u svakoj javnoj ustanovi i dnevne sobe većine stanova, vrijeme u kojem je osam gradova u SFRJ (po jedan u svakoj republici i autonomnoj pokrajini) nosilo pridjev Titov/a/o, vrijeme u kojem je valjda u svakom gradu glavna ulica nosila Titovo ime. Đorđe Balašević je pjevao kako je tri puta vidio Tita, Zdravko Čolić - Druže Tito, mi ti se kunemo; nedjeljom ujutro na drugom programu vrtili su se Sutjeska, Neretva ili Desant na Drvar; Abdulah Sidran pisao je pjesmu Govori Broz, Velimir Milošević Titovo buduće doba, a Mirko Marjanović prozni tekst Korakom epohe.

Test moralnosti Na nekakvom improviziranom testu moralnosti i karakternog integriteta, od svih gore pobrojanih najbolje prolazi - Zdravko Čolić. On je, naime, nedavno izjavio da mu uopće ne bi smetalo da ponovo zapjeva Druže Tito, mi ti se kunemo jer je - kako je rekao - Tita volio i još ga voli. Nasuprot njemu, Balašević je, kao, duhovit i kaže da je on o Titu pjevao davno te da bi ga dosad odrobijao i da ga je ubio pa je i grijeh pjevanja o njemu zastario.

Trolist bosanskih književnika je promijenio paradigmu: Sidran danas pjeva o ko djeci lahkovjernim Bosanskim Muslimanima, odnosno u vjeri čvršćim Dobrim Bošnjanima, Milošević promoviše svoju novu knjigu dječije poezije Zemlja Dobrih Bošnjana, a Marjanović uređuje časopis Hrvatska misao. To je sve još i dobro kad se uporedi sa revolucijom onog pjesnika i romanopisca kod kojeg je krajem osamdesetih nebo odjekivalo ti to! ti to!, a desetak godina kasnije Maršala zove Kito.

Zvuči paradoksalno, ali je tako: Tita danas cijene oni koji su ga za života kritikovali, a proklinju ga nekadašnji poltroni. Predrag Matvejević mu je nekoć pisao otvorena pisma s prijedlogom da se povuče sa svih funkcija, a danas veli kako Tita nikad nije prestao cijeniti. Mirko Kovač je u Titovo vrijeme znao zbog svojih djela biti "na ledu", a kasnije je Maršala branio od nekadašnjih obožavatelja što su ga počeli zvati srbožderom.

Titoville.com Ipak, tokom devedesetih godina, dok su Tita uglavnom napadali oni koji su, zahvaljujući njemu, u miru i blagostanju proživjeli najbolje godine života, satisfakciju su mu dali mladi naraštaji. (Zemlja koja ima ovakvu omladinu ne mora se bojati za svoju budućnost. J. B. Tito) Dvadeset i drugog jula 1994. godine, zahvaljujući dvojici mladih Slovenaca, Matiji Maroltu i Martinu Srebotnjaku, Josip Broz je uskrsnuo na Majci-Svih-Mreža. Na adresi titoville.com nalazi se Tito's Home Page. Na ovoj web-stranici mogu se pronaći mp.3 fileovi sa Titovim govorima te nekoliko desetina pjesama o Titu, kompletna filmografija (nekoliko stotina naslova) koja se bavi Titovim likom i djelom, biografija, mnoštvo fotografija i još dosta sadržaja.

Plakat za koncert sarajevskog benda Protest

Najimpresivniji dio stranice jest forum. Stranicu je dosad posjetilo nekoliko stotina hiljada surfera, a dobar dio njih poslalo je virtualnu poruku Maršalu. Strašno je dirljivo čitati ove glasove vapijućih u pustinji, ova pisma Djece Atlantide. Iz svih krajeva svijeta, od Ontarija do Ognjene zemlje, javljaju se najčešće raznježeni negdašnji zemljaci, pioniri i omladinci, pa čak i oni koji se nisu rodili dovoljno rano da stave plavu kapicu s petokrakom i vežu crvenu maramu. Ove poruke pune su nostalgije, zahvalnosti i iskrenog divljenja. I, ako to nešto znači, po imenima se da zaključiti da je Tito bio zbilja najveći sin naših naroda i narodnosti. Jer javljaju se svi: Miloši, Zvonimiri, Hasani, Janezi, Šćepani, Vasili, Fadilji, Ištvani… Većina ih u potpisu navodi dva grada: napušteni zavičaj i novo prebivalište, gotovo uvijek hiljadama kilometara daleko.

Rjeđi potpisnici poruka na ovom forumu dijele se u dvije grupe: ili su stranci koji na (najčešće) engleskom izražavaju svoje divljenje Titu (često su to nekadašnji jugoslavenski studenti ili turisti) ili su nekakve nacionalističke budale što vrijeđaju i pičkaraju. Za ove prve osjetiš simpatiju skoro koliko i za Djecu Atlantide, ove potonje žališ jer glupost i nacionalizam su bolesti što najčešće idu zajedno i što su uglavnom neizlječive.

Yugoslav Grafitti Od svih prošlostoljetnih državnika Tito je, narodski rečeno, najveća faca. Još devetog oktobra 1944. godine njegovo je lice krasilo naslovnu stranu Timea. Časopis Life je 1952. godine objavio veliku Titovu autobiografiju. Na onoj famoznoj fotografiji sa njemačke potjernice Wanted dead or alive, kojom se za Titovu glavu propisuje nagrada od sto hiljada rajhsmaraka u zlatu, Tito liči na filmsku zvijezdu. Dobro su poznati izvrsni Krležini eseji o Titu, ali je manje poznato da je Jean-Paul Sartre rekao: "Titova Jugoslavija je realizacija moje filozofije."

Među Titovim poštovaocima su i Ernesto Che Guevara, Martin Luther King, Margaret Thatcher, Jaser Arafat, Gerald Ford, Felipe Gonsales, Bill Clinton i toliki drugi. Titova sahrana bila je zvanično najposjećeniji pogreb nekog državnika u prošlom stoljeću.

Nacionalistički političari, književnici i fariseji, licemjerni novinari, korumpirani univerzitetski profesori, lopovi, profiteri i sličan šljam sa cijelog ex-SFRJ prostora danas kidišu na Titovu uspomenu. Uzalud. Nije Tito bio anđeo, nisu ljudi anđeli, no ako je politika umijeće mogućeg, Tito je činio i nemoguće. Nikad ovaj prostor u globalnim okvirima nije bio značajniji kao za Titovog života, nikad se veći a brži općecivilizacijski napredak na balkanskim prostorima nije desio. Prepoznaju to obični ljudi, common people: od onih posjetilaca Tito's Home Pagea preko ljudi koji u brojnim ex-jugoslavenskim novinama i ove godine četvrtog maja plaćaju Maršalove smrtovnice, do ogromne većine građana koji u Titu vide pozitivnu historijsku ličnost.

Danas Veljko Bulajić ne snima filmove o Titu, no tu su Želimir Žilnik (Tito drugi put među Srbima), Goran Marković (Tito i ja) ili Vinko Brešan (Maršal). Dok su nacionalni bardovi pjevali hvalospjeve i pisali predgovore Tuđmanu ili Izetbegoviću, o Titu su pisali mladi alternativci poput mostarskog pjesnika Mehmeda Begića (pjesma Ja sam Titov Tito je moj). Titove slike danas je moguće zateći u redakcijama nezavisnih slobodoumnih medija, u malim brijačnicama i zlatarskim radnjama, u starinskim bosanskim kafanicama, na sindikalnim protestima, na oronulim zidovima penzionerskih stanova, u prostorijama alternativnih omladinskih nevladinih organizacija i sličnim "marginalnim" mjestima.

No, takva su mjesta ustvari mjesta pravog života. Nema života u službeničkim registraturama ni u zgradama uprave. Iz njih bije memla smrti i raspadanja. A Tito je danas življi i omiljeniji nego ijedan suvremeni političar. Kazuje to urbana narodna poezija: grafiti, i to širom SFRJ. Od onog poznatog Josip Broz - Dobar skroz preko varijacija na Dinu Dvornika: Ništa kontra Tita, do posljednjeg zagrebačkog primjera - naime, nekakva budala je na jednom zagrebačkom zidu napisala onu znanu glupariju: "Sveti Ante, ako si u stanju/ Uzmi Stipu, a vrati nam Franju". Nekoliko dana kasnije, duhoviti nepoznat netko je dopisao: "Sveti Ante, da se mene pita/ Uzmi oba, a vrati nam Tita".